Kulturna baština

HRVATSKA LIKOVNA BAŠTINA – POVIJESNI PRESJEK

Na prostoru Hrvatske nižu se od davnine mnogi slojevi pretpovijesnih kultura, čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina. Prastanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na kontinentalnom području razvijaju neolitičke i eneolitičke kulture (Danilo, Hvar, Vučedol) i vjerojatno prvu fazu kulture metalnog doba. Na njih se nadovezuju Iliri, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. U doba njihova razvoja dolazi do prvih jačih kontakata s antičkim, grčkim svijetom (kolonije Issa, Faros, Tragurion), a potom i do penetracije Rima, koja se završava, nakon dugog otpora Ilira, uključivanjem cijelog ovog područja u sastav Rimskog Carstva, kao posebne provincije Dalmacije s glavnim gradom Salonom. Rimljani su ostavili dubok trag u društvenom i kulturnom životu ovoga područja; izgradili su ceste i utvrđene postaje i podignuli mnoge gradove s nizom monumentalnih građevina. Ti su gradovi, osobito oni na obalnom pojasu, ostali podlogom i kasnije srednjovjekovne urbanizacije (Poreč, Pula, Zadar, Salona-Split). Propašću Rimskog Carstva područje južne Hrvatske dolazi u kulturnu sferu Bizanta, čiji će se utjecaj odraziti nizom spomenika od Poreča (Eufrazijana) do Dubrovnika.

Najstarija svjedočanstva o građevnoj djelatnosti Hrvata javljaju se nakon 800. u vezi s prihvaćanjem kršćanstva; to su crkvice raznolikih tlocrta sa svodovima ili malim kupolama, sačuvane u Ninu, Omišu, Stonu, Trogiru (Sv. Barbara), na Krku. Kao klesana dekoracija ističe se između IX. i XI. st. pleterna ornamentika koja se bogato razvila. Oružje i nakit (naušnice, karičice), pronađeni u starohrvatskim grobovima, isprva su bizantskog podrijetla, a postupno dobivaju obilježja rada domaćih majstora. Od druge polovice XI. st. javlja se u graditeljstvu tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama (katedrale u Rabu, Zadru, Trogiru). Romaničkog su obilježja franjevački klaustar u Dubrovniku (XIV. st.) i dijelovi poslije gotički pregrađenih crkava na sjevernom području između Drave i Save (Belec, Glogovnica). Kiparstvo romanike reprezentiraju drvena vrata A. Buvine u Splitu (1214.) i monumentalni Radovanov portal katedrale u Trogiru (1240.) sa skulpturama, narativnim i alegorijskim reljefima i bogatim ukrasom.

Potkraj XII. st. pojavljuje se pretežno u Dalmaciji nadgrobni kamen ("stećak", "mramor") s robustno i nekonvencionalno klesanim likovima, prizorima borba, lova i plesova. Takva plastika zamire s provalom Turaka, a sjeverno i južno područje Hrvatske razvijaju se arhitektonski i likovno odvojeno: sjeverno pod utjecajima srednjoeuropske, a južno pod utjecajem mediteranske, poglavito talijanske umjetnosti.

Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj javlja u XIII. st. kod gradnje zagrebačke katedrale, koja je u tijeku stoljeća pregrađivana; u njezinoj sakristiji sačuvani su fragmenti zidnih slika s kraja XIII. st. U svojim tipičnim i jednostavnim elementima gotika se zadržala sve do XVI. st. (crkve u Lepoglavi, Remetama, Samoboru, Topuskom, Glogovnici, Voćinu). U jadranskim krajevima ona se javlja prvotno u tipu jednobrodne crkve (Trogir, Sv. Dominik). Pošto je u prvoj polovici XV. st. najveći dio obale zauzela Venecija, nastaju po uzorima na mletačku cvjetnu gotiku crkve, palače gradskih općina i knezova, klaustri, lože (loggie), tornjevi za sat i zdenci; više od strukturalnih i konstruktivnih, u tim građevinama dolaze do izražaja dekorativni predmeti. Majstor stila cvjetne gotike jest Juraj Dalmatinac, graditelj katedrale u Šibeniku, koji je na njezinim apsidama isklesao vijenac sa 74 glave karakterističnih fizionomija. Radio je u Splitu (kapela sv. Staša u katedrali), u Dubrovniku, Zadru i Anconi, a Jurjevi sljedbenici proširili su cvjetnu gotiku mletačkog tipa po cijeloj Dalmaciji. Elementi apulijske gotike dopiru do Korčule, a u Dubrovnik ih unosi u XV. st. Onofrio di Giordano de la Cava, graditelj staroga kneževa dvora (1435.) i dviju fontana. Dekorativni elementi gotike prevladavaju u trijemovima dominikanskoga klaustra u Dubrovniku (1428.) i u triforama palače Cipiko u Trogiru. Uz klesarstvo razvija se i drvorezbarstvo, ponešto u djelima slobodne plastike, a više u izradi crkvenog namještaja (korska sjedala u trogirskoj katedrali, rad I. Budislavića). U crkvenim je riznicama mnoštvo vrijednih radova zlatarskog umijeća. Spomenicima zidnog slikarstva osobito je bogata Istra; osobito značajne freske nalaze se u crkvama u Pazinu, Butonigi i Bermu (djelo Antona s Padove, XVI. st.). Iluminacija je dosegla visoku razinu u glagoljskom Misalu vojvode Hrvoja, radu domaćeg majstora iz XV. st.

Na prijelazu iz XV. u XVI. st. javljaju se u jadranskom području renesansni oblici u graditeljstvu i kiparstvu. Glavni je predstavnik prijelaznog gotičko-renesansnog stila A. Aleši (krstionica u trogirskoj katedrali). Kipar I. Duknović izradio je za katedralnu kapelu dva kipa, a djelovao je i u Rimu i Budimu. Šibensku katedralu dovršio je Nikola Firentinac; njezino je pročelje služilo kao uzor pročeljima crkve sv. Spasa u Dubrovniku, sv. Marije u Zadru i katedrale u Hvaru. U duhu renesanse grade se palače, lože, arsenali i fortifikacije. Dubrovački graditelj P. Miličević i Korčulanci Andrijići uskladili su u palači Divone u Dubrovniku renesansne oblike s retardiranom cvjetnom gotikom. Dubrovačko slikarstvo i tip oltarnog poliptiha predstavljaju radovi M. Junčića, V. Lovrina, M. Hamzića i, najizrazitije ličnosti među njima, N. Božidarevića. Mnogi umjetnici prelaze u Italiju, gdje uče i nalaze mogućnosti za rad. Među ovim "Schiavonima" ističu se slikari J. Ćulinović i A. Medulić, minijaturist J. Klović i bakrorezac M. Kolumić-Rota.

Na hrvatskom sjeveru renesansa se odrazila u skromnijoj mjeri u primjeni pojedinih arhitektonskih elemenata. Do znatnijeg izražaja došao je barok, što ga u XVII. st. uvode isusovci aplicirajući svoje sheme u crkvenom graditeljstvu i unutrašnjoj dekoraciji (Sv. Katarina u Zagrebu; Varaždin). U tom stoljeću mnoge gotičke građevine dobivaju barokne elemente; izrađuju se unutrašnji ukrasi crkava, oltari i propovjedaonice. Izrazito individualna ostvarenja jesu oltarne slike zagrebačkog majstora B. Bobića. Barok je prevladao u XVIII. st, kad se u gradovima podižu palače feudalaca (u Zagrebu Oršić-Rauchova, u Varaždinu Patačićeva i Draškovićeva), a na ladanju dvorci i plemićke kurije (Bistra, Gornja i Donja Bedekovčina, Lobor, Miljana, Brezovica). U crkvenoj arhitekturi kasni je barok reprezentiran u Sv. Ksaveru u Zagrebu, u Lepoglavi, Purgi kraj Lepoglave, Belcu (Sv. Marija), Trškom Vrhu, Bedekovčini, Daruvaru i dr, manje arhitektonski, a više s plastičnim radovima u drvu i kamenu, te iluzionističko-dekorativnim zidnim slikama (I. Ranger). U jadranskom području glavni su spomenici barokne crkvene arhitekture u Dubrovniku (katedrala, crkve sv. Vlaha i isusovačka); podignuti su u početku XVIII. st. kao varijanta rimskoga isusovačkog odnosno mletačkog baroka. Crkvena plastika i oltarne slike pretežno se nabavljaju iz talijanskih radionica. Među domaćim slikarima izbija individualnost T. Kokolje, a F. Benković djeluje isključivo izvan domovine, u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Klasicizam prvih desetljeća XIX. st. nije došao do izražaja u monumentalnim oblicima i razmjerima. Potrebe građanskog staleža zadovoljava intimni i skromniji bidermajer, napose u interijerima i namještaju. Zahvaljujući B. Felbingeru, Zagreb je dobio niz jednostavnih i harmoničnih građanskih domova. Na izmaku bidermajera V. Karas svojim portretima obilježava početak novovjekovnoga hrvatskog slikarstva. U Dalmaciji dolazi do stagnacije, uvjetovane političkim prilikama (pad Dubrovačke Republike, austrijska okupacija), a u sjevernoj Hrvatskoj Zagreb postaje žarištem narodnog buđenja i nastojanja za svestranim kulturnim razvojem, koji obuhvaća i likovne umjetnosti. U posljednjim desetljećima XIX. st. javlja se nekoliko nadarenih slikara, školovanih u inozemstvu, među kojima su portretist i pejzažist F. Quiquerez te predstavnik idiličkoga žanra N. Mašić. Kipar I. Rendić radi spomenike za gradove i groblja (Gundulić, Preradović, Kačić). God. 1892. dolazi u Zagreb V. Bukovac, već afirmiran u svijetu, i svojim temperamentom i agilnošću unosi nove poticaje. Radi povijesne i alegorijske kompozicije, portrete i studije; svoj virtuozno asimilirani pariški akademski način obogaćuje svijetlom plenerističkom paletom. C. Medović zastupa sakralnu i povijesnu kompoziciju, kojoj B. Čikoš-Sesija daje koloristički bogatiju fakturu. Ovom krugu pripadaju marinist i grafičar Menci Cl. Crnčić i pejsažisti F. Kovačević i Slava Raškaj. Kiparstvo ima predstavnike u R. Frangešu, koji radi u širokom rasponu između nastojanja za monumentalnošću (spomenici) i slikovitošću (plakete), i u R. Valdecu, autoru realističkih poprsja (Strossmayer, Rački). Ti slikari i kipari istupaju zajednički od 1898. na izložbama Hrvatskog salona, a djeluju i kao prvi nastavnici u Umjetničkoj školi, osnovanoj 1907. U početku XX. st. odrazuju se u hrvatskom slikarstvu nova europska likovna strujanja. Slikarstvo E. Vidovića znači oslobađanje od shema akademizma. Još odlučnije polaze novim putovima, usvajajući tonsku modelaciju, J. Račić i M. Kraljević, koji su u svojim kratkim životima uspjeli ostvariti djela presudna za daljnji likovni razvoj. S njima su na münchenskoj akademiji studirali V. Becić i O. Herman. U grafici se usavršio T. Krizman, koji je proizašao iz bečke secesije. Već prije I. svjetskog rata osnivaju se društva Lada i Medulić, a poslije Proljetni salon. Medulićevci nastoje likovno izraziti nacionalni mit i zahvaćaju teme iz narodne legende, poezije i povijesti. Njihov je glavni predstavnik kipar I. Meštrović, koji se svojim snažnim realizacijama ubrzo probio do svjetskoga glasa. Nacionalne teme zaokupljaju slikara M. Račkoga, koji ilustrira i Dantea. U skulpturi se afirmiraju T. Rosandić, medaljer I. Kerdić i animalist B. Dešković, a među slikarima nove generacije Lj. Babić i J. Miše. Arhitektura je do prekretnice stoljeća podvrgnuta općoj struji historicizma, što ga kod nas primjenjuju strani graditelji, projektirajući javne i privatne građevine. Otpor protiv šablone izražava V. Kovačić u svojim koncepcijama regulacija i projektima zgrada i interijera. Njegovo djelo nastavljaju H. Ehrlich i E. Šen. Utjecaj austrijsko-podunavske sredine na naš kulturni razvoj prestaje 1918. Orijentaciju bečko-münchensku zamijenit će likovno usmjerivanje prema Parizu, što su ga inaugurirali već J. Račić i M. Kraljević. Neposredno poslije I. svjetskog rata likovnu aktivnost reprezentira Proljetni salon s povremenim izložbama pojedinih umjetnika. Na Umjetničkoj akademiji djeluju predstavnici slikarskog akademizma M. Cl. Crnčić, B. Čikoš-Sesija i F. Kovačević te medaljer I. Kerdić. Grafiku poučava T. Krizman, a slikarstvo V. Becić i Lj. Babić. Meštrović obrađuje motive iz narodne poezije i legende, teme biblijske i simboličke, radi velike spomenike (Grgur Ninski, Strossmayer, Marulić). Nove vrijednosti daju kiparstvu F. Kršinić, virtuozni modelator ženskih likova u mramoru (posebno motivi materinstva i glazbe), te M. Studin. Krajem 20-ih godina izbija nadarenost i snaga A. Augustinčića; 30-ih godina u kiparstvu se afirmiraju i V. Radauš, G. Antunac i I. Lozica. U razdoblju između dva rata dolazi do previranja i polarizacije u pitanjima o bitnim zadacima likovnog izraza. U fazi grozničavih traženja, koja su zahvatila zapadnoeuropski likovni svijet poslije kataklizme 1918, i u našu sredinu prodiru tendencije ekspresionizma i kubizma, koje se zamjećuju u početnim fazama rada M. Tartaglie, Z. Šulentića, V. Gecana, Đ. Tiljka i M. Trepše.

U duhu ideologije (lijeve) Zemlje osnovao je K. Hegedušić 1930. u podravskom selu Hlebine slikarsku školu, kojoj su glavni predstavnici I. Generalić, F. Mraz i M. Virius. Arhitektura, nastavljajući reformatorsko djelovanje V. Kovačića, dolazi do suvremenih koncepcija u projektima i realizacijama mnogih arhitekata nove generacije. U ratnom vihoru (1941-45.) dolazi do slikarskoga zastoja; uvjerljivu dokumentaciju razdoblja ostvaruju A. Augustinčić, V. Radauš, M. Detoni, E. Murtić.

Za širenje apstrakcije posebno je značajna pojava grupe Exat 51, koju su osnovali slikari i arhitekti u Zagrebu 1951. U poslijeratnom razdoblju snažno se afirmira naivna umjetnost, koja doživljuje međunarodna priznanja.

Izložbom Novih tendencija (1961.) umjetnički život se razvija u znaku drugoga avangardizma. Tematiziraju se različiti fenomeni: ambijentalna i konceptualna umjetnost, performans. Druga polovica 70-ih donijela je sferu "nove umjetničke prakse". Istodobno se Biafra zauzima za angažiranu umjetnost. U širokoj struji nove figuracije dolazimo do kraja osmoga desetljeća, što je vrijeme puta u tzv. novu sliku.

Početak 80-ih u hrvatskom kiparstvu donosi dva suprotno pozicionirana smjera: minimalizam i novu figuraciju. Elemente pop-arta nose djela Z. Lončarića, V. Lipovca, Marije Ujević. Biafra ostvaruje sfere nove figuracije. Tendenciju primarnih formi provodi I. Kožarić. Nova generacija, K. Kovačić, P. Bogdanić i dr, traži nov izazov na razini elementarnih slobodnih oblika.

Arhitektura 60-ih naglašava značenje ambijentalnog, 70-ih prevladava oblikovni pluralizam, a pojavom postmoderne, potkraj 70-ih, otvara se razdoblje prevlasti "nedovršenih struktura".

NAJSTARIJI HRVATSKI PISANI SPOMENICI

Tekstovi koji se odnose na srednjovjekovnu književnost uglavnom su pisani glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji u Hrvatsku donose učenici Ćirila i Metoda. Najznačajniji dokument toga razdoblja je tzv. "Ljetopis popa Dukljanina" (kraj XII stoljeća). Paralelno se javljaju i pravni spomenici, pisani glagoljskim pismom ("Baščanska ploča", oko 1100; "Vinodolski zakon" 1288.) u kojima se javljaju i elementi narodnog govora. Hrvatski pisani zakoni: vinodolski, poljički, vrbanski, a donekle i svega krčkoga otoka, kastavski, veprinački i trsatski

Najvažniji među njima je Vinodolski zakon iz 1288. pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom. Hrvatsko društvo je u 13. st. gospodarski i kulturno razvijeno, ima svoje pravne norme, običajno pravo, koje tada prvi put zapisuje svojim jezikom. Važni su Trogirski, Korčulanski, Poljički i drugi statuti, Statut Zagrebačkog kaptola, prvi urbari, a sredinom 15. st. nastao je i tzv. Istarski razvod koji je pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom, ali prvi njegovi zapisi potječu iz 1325. godine.

Među najljepše i najbogatije ilustrirane pisane spomenike srednjeg vijeka spadaju misali, tj. crkvene knjige pisane rukom na pargameni. Sačuvali su se misali iz 11. i 12. stoljeća, Zagrebački misal biskupa Kažotica iz 14. st, misal kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića, iz 1404. godine, Trogirski, Vatikanski i Misal kneza Novaka. Ova dva posljednja, pisana glagoljicom, ubrajaju se među ponajljepše misale iz hrvatske kulturne baštine. Uz spomenute postoje i Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483. i njegov skori pretisak u Senju 1494. godine, misali Jurja od Topuskog i Pavla Modrušanina, oba iz 15. stoljeća. Službeni Rimski misal iz 1570. preveo je s latinskog Bartol Kašić.

Copyright (c) 1997.- 2017. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH Sva prava pridržana