UNESCO

UNESCO (United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization; Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) specijalizirana je organizacija u sustavu Ujedinjenih naroda, osnovana 16. studenog 1945. godine. Njen glavni cilj je doprinos miru i sigurnosti kroz promociju suradnje među narodima na područjima obrazovanja, znanosti i kulture a sve u cilju unapređenja općeg poštivanja pravde, vladavine zakona, ljudskih prava i temeljnih sloboda.

UNESCO čine 195 država članica i 10 pridruženih. Sjedište Organizacije je u Parizu. Aktivnosti Organizacije provode se i kroz šezdesetak ureda i instituta diljem svijeta. Nama je najbliži UNESCO-ov Ured u Veneciji - BRESCE koji pokriva znanstvenu suradnju i kulturu.

Radna tijela UNESCO-a

Opća skupština (General Conference)  je osnovno tijelo na kojem sve države članice donose najvažnije odluke Sastaje se svake dvije godine kako bi se utvrdila glavna strategija i područja rada Organizacije. Skupština odobrava UNESCO-ov Program i proračun, Srednjoročnu strategiju Organizacije (6 godina) te po preporuci Izvršnog vijeća bira Glavnog ravnatelja.

Izvršni odbor (Executive Board)  čini 58 država članica, a sastaje se barem dva puta godišnje kako bi osiguralo provođenje odluka s Opće skupštine. Izvršni odbor odgovoran je za pripremu Opće skupštine i razmatranje programa i proračuna Organizacije.

Tajništvo (Secretariat) čine uposlenici koji provode odobreni program. Broj osoblja čini oko 2000 članova iz 170 zemalja svijeta, a kao rezultat nove politike decentralizacije Organizacije oko 700 ih radi diljem svijeta u 65 UNESCO-ovih područnih ureda.

Glavna ravnateljica UNESCO-a

Glavna ravnateljica UNESCO-a je izvršna voditeljica Organizacije koja oblikuje prijedloge za provedbu putem Opće skupštine i Izvršnog odbora te priprema nacrt programa i proračuna za dvogodišnje razdoblje. Glavna ravnateljica UNESCO-a je gđa Audrey Azoulay, izabrana u studenom 2017.

Programska područja

UNESCO djeluje u pet programskih područja: obrazovanje, prirodne znanosti, društvene i humanističke znanosti, kultura, komunikacije i informacije.

U dokumentima dvogodišnjeg i srednjoročnog razdoblja ističu se i dvije velike teme prisutne u svim programskim područjima: 1. Afrika i 2. Promicanje ravnopravnosti spolova.

I. Obrazovanje

Najznačajniji dio programskog područja obrazovanja odnosi se na potrebu unapređenja obrazovnih sustava država. Pritom se prednost daje programu Obrazovanje za sve (Education for All), kojemu je cilj kroz osnovno obrazovanje iskorijeniti nepismenost u svijetu, osobito ženske djece i žena. U tom smislu potiče se razvoj suvremenih obrazovnih programa i metoda poučavanja. Istodobno, programsko područje obrazovanja usmjereno je na problematiku strukovnog i tehničkog obrazovanja, inkluzivnog obrazovanja, visokog školstva, obrazovanja nastavnika te e-učenje.

Dokument Srednjoročne strategije 2014-2021. na programskom području obrazovanja usredotočuje se na razvoj obrazovnih sustava za poticanje visokokvalitetnog i inkluzivnog cjeloživotnog učenja za sve, osmišljavanje programa za obrazovanje kreativnih i odgovornih građana svijeta, unapređenje programa Obrazovanje za sve (Education for all – EFA) i osmišljavanje međunarodnog obrazovnog plana za budućnost.

Važnije inicijative, projekti i institucije:

Hrvatska mreža udruženih škola (ASPnet – Associated School Project Network) ima ukupno osamnaest škola koje najveće zanimanje pokazuju za aktivnosti u sklopu UNESCO-va projekta Mladi u promicanju i očuvanju svjetske baštine, ekološkog i međukulturalnog projekta Plavi Dunav te za problematiku ljudskih prava i međukulturalnog razumijevanja. Cilj Mreže je promidžba sudjelovanja učenika i studenata u razvoju mira, tolerancije i demokracije u svijetu.

UNITWIN (University twinning and networking scheme) je program koji služi izgradnji kapaciteta kroz prijenos znanja. Glavni nositelji programa su UNESCO-ve Katedre (UNESCO Chairs) koje se razvijaju u sklopu sveučilišnog odsjeka kroz očvršćivanje postojećeg akademskog/istraživačkog programa u određenom programskom području djelovanja UNESCO-a, a u svrhu jačanja postojećih i uspostavljanje novih mreža međunarodne akademske suradnje.

UNESCO-ova Katedra za poduzetništvo u Osijeku

UNESCO-ova Katedra za medicinu i pravo u Zagrebu

UNESCO-ova Katedra za menadžment u visokom obrazovanju Sveučilišta u Zagrebu

 UNESCO-ova Katedra za slobodno kretanje osoba, migracije i interkulturni dijalog Sveučilišta u Zagrebu

UNESCO-ova katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

Desetljeće obrazovanja za održivi razvoj 2005-2014. (Decade of Education for Sustainable Development - DESD) inicijativa je UN-a pokrenuta s vizijom svijeta u kojem će svi imati pristup kvalitetnom obrazovanju te mogućnosti naučiti vrijednosti, ponašanje i stil života potrebne za održivu budućnost i pozitivnu društvenu transformaciju. Ciljevi desetljeća uključuju: pridavanje važnosti glavnoj ulozi obrazovanja i učenja u zajedničkom ostvarenju održivog razvoja; omogućavanje linkova i mreža, razmjene i interakcije među sudionicima obrazovanja za održivi razvoj; pružanje prostora i mogućnosti za usavršavanje i promidžbu vizije i transformacije prema održivom razvoju - kroz sve oblike učenja i javne informiranosti; poticanje povećane kvalitete obučavanja i učenja u obrazovanju za održivi razvoj; razvijanje strategija na svim nivoima za pojačanje kapaciteta u obrazovanju za održivi razvoj.

Međunarodni centar za tehničko i strukovno obrazovanje i osposobljavanje (UNESCO-UNEVOC)  istodobno predstavlja specijalizirani centar za tehničko i strukovno obrazovanje i osposobljavanje (TVET) te središte međunarodne mreže strukovnih institucija, kojega je svrha da pomogne osnažiti i unaprijediti sustave strukovnog obrazovanja zemalja članica Ujedinjenih naroda. UNEVOC mreža obuhvaća državna ministarstva, istraživačke institucije te institucije koje se bave planiranjem i osposobljavanjem, a djeluje kao platforma za razmjenu informacija. Ideal koji usmjerava djelovanje ovoga centra je strukovno obrazovanje i osposobljavanje koje je relevantno za potrebe tržišta rada, koje je visokokvalitetno i široko dostupno. Djeluje i kao potpora mandatu UNESCO-a „Obrazovanja za sve“ i „Obrazovanje za održivi razvoj“.

Međunarodni ured za obrazovanje (International Bureau of Education) - IBE najstarija je međunarodna institucija za komparativno proučavanje obrazovanja u svijetu, podupire UNESCO-ove akcije za postizanje kvalitete Obrazovanja za sve te je domaćin Međunarodne konferencije o obrazovanju (International Conference on Education – ICE).  Radi na jačanju kapaciteta za izradu, upravljanje i provedbu procesa razvoja kurikuluma među stručnjacima, praktičarima i donositeljima odluka; poboljšanju kvalitete nastavnog plana i programa za izradu procesa i proizvoda.

Međunarodni institut za planiranje naobrazbe (International Institute for Educational Planning) zadužen je za istraživanje i planiranje naobrazbe diljem svijeta, pri čemu se osobit naglasak stavlja na pomoć zemljama u razvoju. Kroz Godišnji tečaj za planiranje naobrazbe, stručnjaci i donositelji odluka pripremaju se za učinkovito rješavanje zadaća u budućnosti kroz analizu, primjenu i vrednovanje svjetskih odgojno-obrazovnih politika te planiranje razvoja nacionalnih sustava za naobrazbu.

Svrha programa prirodnih znanosti je širenje postojećih znanja i daljnji razvoj znanosti općenito. U tom smislu, jedan od prioriteta Organizacije jest poboljšanje statusa znanstvenog obrazovanja u svijetu te unapređenje međunarodne suradnje u okviru znanstvenih istraživanja, tješnja veza između prirodnih i društvenih znanosti.

II. Kultura

Znatan dio programskog područja kulture odnosi se na očuvanje baštine. Uz očuvanje materijalne (kulturne i prirodne) baštine te ukazivanje na značaj koji baština ima za identitet pojedinog naroda i kulture, ali i za čovječanstvo u cjelini, važnu ulogu imaju podvodna i nematerijalna baština.

Istodobno, ovo programsko područje potiče suvremeno umjetničko stvaralaštvo, a usmjereno je na probleme vezane za kulturne politike, razvoj kulturnih industrija i mreža za prikupljanje informacija na području kulture i kulturnog upravljanja, kulturni razvoj i pluralizam, kulturnu raznolikost, interkulturni dijalog, autorska prava i status umjetnika.

Dokument Srednjoročne strategije 2014. - 2021. na programskom području kulture usredotočuje se na poticanje uključivog održivog razvoja, poticanje interkulturnog dijaloga za približavanje kultura i promicanje etičkih principa, zaštitu, promicanje i prenošenje baštine, poticanje kreativnosti i raznolikosti kulturnih izričaja, očuvanje nematerijalne kulturne baštine te razvoj kulturnih i kreativnih industrija.

Materijalna baština

Od 1972. godine kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine do današnjeg dana na Popis je upisano 1073 dobara (832 kulturnih, 206 prirodnih i 35 mješovitih dobara).

UNESCO-ov Centar za svjetsku baštinu (World Heritage Centre) potiče zemlje u potpisivanju Konvencije za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine; pomaže u očuvanju svjetske prirodne i kulturne baštine; potiče države članice da predlažu dobra za upis na Popis svjetske baštine; potiče države u zaštiti baštine omogućujući tehničku pomoć i stručna usavršavanja; pomaže u promicanju i podizanju svijesti o važnosti svjetske baštine; potiče međunarodnu suradnju u očuvanju svjetske prirodne i kulturne baštine.

Upisana dobra Republike Hrvatske na UNESCO-ovom Popisu svjetske baštine su:

Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača (1979.)

Careva palača jedno je od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture ne samo po očuvanosti pojedinih izvornih dijelova i cjeline, nego i po nizu originalnih arhitektonskih formi koje navještaju novu ranokršćansku, bizantsku i ranosrednjovjekovnu umjetnost. Dioklecijanov mauzolej je u 5. st. preobražen u kršćansku crkvu. Unutar rimskih zidina nalaze se i romaničke crkve iz dvanaestog i trinaestog stoljeća, srednjovjekovne utvrde te gotičke, renesansne i barokne palače, tvoreći tako harmoničnu cjelinu.

Stari grad Dubrovnik (1979.)

Dubrovnik, kasnosrednjovjekovni planirani grad na južnodalmatinskoj obali postao je značajnom sredozemnom pomorskom silom već u 13. stoljeću. Premda u velikoj mjeri oštećen zemljotresom iz 1667. godine Dubrovnik je uspio sačuvati svoje prekrasne gotičke, renesansne i barokne crkve, samostane, palače i vodoskoke. Nakon uništavanja tijekom Domovinskog rata Dubrovnik je bio uvršten na Popis ugrožene baštine svijeta UNESCO-a od 1991. do 1998.

Nacionalni park Plitvička jezera (1979.)

Plitvice zahvaljuju svoju ljepotu i nenadmašnu atraktivnost sedri i sedrotvornom bilju. Tvorbom sedre i pregrađivanjem riječnoga korita, nastala je niska od 16 Plitvičkih jezera koja predstavlja veličanstven arhitektonski fenomen prirode okružen gustim šumama u kojima obitavaju medvjedi, vukovi i mnoge druge rijetke životinjske i biljne vrste.

Kompleks Eufrazijeve bazilike u povijesnom središtu Poreča (1997.)

Porečki katedralni sklop naziva se Eufrazijana po biskupu Eufraziju koji je sredinom 6. stoljeća temeljito preuredio katedralu i ukrasio je poznatim mozaicima. Prije Eufrazijeve pregradnje postojale su barem dvije faze ranokršćanskih građevina na istom mjestu. U Poreču je kršćanstvo utemeljeno već u 4. stoljeću te su bazilika, atrij, krstionica i episkopska palača izvanredni primjeri religiozne arhitekture, dok sama bazilika izuzetno spaja elemente klasicizma i bizanta. Apsida je bogato ukrašena figurativnim mozaicima koji predstavljaju jedne od najznačajnijih primjera te vrste u Europi.

Povijesni grad Trogir (1997.)

Trogir je izvanredan primjer kontinuiteta grada. Ortogonalni plan ulica ovog otočkog naselja potječe iz helenističkog doba koji su uzastopni vladari nastavili ukrašavati s raznim izuzetnim javnim i stambenim zgradama i utvrdama. Njegove lijepe romaničke crkve upotpunjene su izuzetnim renesansnim i baroknim zdanjima. Najznačajnija građevina je trogirska katedrala s portalom zapadnih vratiju, remek-djelom majstora Radovana najznačajnijim primjerom romaničko-gotičke umjetnosti u Hrvatskoj.

Katedrala Svetog Jakova u Šibeniku (2000.)

Katedrala Sv. Jakova koja je izgrađena između 1431. i 1535. godine svjedok je bitnih razmjena u području spomeničke umjetnosti između Sjeverne Italije, Dalmacije i Toskane 15. i 16. stoljeća. Tri arhitekta - Francesco di Giacomo, Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac - razvili su strukturu u cijelosti izgrađenu od kamena uporabljajući jedinstvenu tehniku za kupolu katedrale. Rezultat je sklad kamene cjeline, metode slaganja i apsolutne harmonije unutar katedrale.

Starogradsko polje (2008.)

Starogradsko polje na Hvaru upisano je na Popis svjetske baštine kao sedmo hrvatsko dobro u srpnju 2008.  godine, na 32. zasjedanju UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu održanog u Quebecu, Kanada. Radi se o kulturnom krajoliku koji je praktički ostao nepromijenjen od vremena kada su ga po prvi put kolonizirali jonski Grci iz Parosa u 4. stoljeću prije Krista. Autentično poljodjelstvo na ovom plodnom polju, uglavnom uzgoj vinove loze i maslina održalo se od helenističkog vremena do danas. Lokalitet je također i prirodni rezervat. Ovaj krajolik, u kojem se nalaze antički suhozidi i međe, ili manje kamene zgrade, svjedoči antičkom geometrijskom sustavu podjele zemljišta koju su koristili stari Grci, hori, koji je ostao praktički nepromijenjen 24 stoljeća.

Stećci - srednjovjekovna groblja nadgrobnih spomenika (2016.)

 Na 40. zasjedanju UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu, koji se održao od 10. do 20. srpnja 2016. u Istanbulu u Turskoj, Republika Hrvatska je 15. srpnja 2016. godine upisala, zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom, multinacionalnu nominaciju Stećci - srednjovjekovna groblja nadgrobnih spomenika na Popis svjetske baštine UNESCO-a. Odlukom Odbora za svjetsku baštinu na Popis svjetske baštine upisano je 28 nekropola, od kojih je 20 iz Bosne i Hercegovine, po tri iz Srbije i Crne Gore i dvije iz Hrvatske (Cista Provo, Konavle).  Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici koji su zastupljeni na gotovo cijelom području današnje Bosne i Hercegovine, te dijelovima Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nastaju u drugoj polovici 12. stoljeća, a intenzivno se klešu i ukrašavaju u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću izrada stećaka postupno nestaje.

Obrambeni sustavi Republike Venecije 16. i 17. st. u Zadru i Šibeniku (2017.)

Šibenska tvrđava Sveti Nikola i zadarski gradski bedemi uvršteni su na popis svjetske baštine kao dio zaštićenog niza obrambenih sustava na teritoriju nekadašnje Mletačke republike, tijekom 41. zasjedanja UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu, održanog od 2. do 12. srpnja u Krakowu u Poljskoj. Tvrđava Sv. Nikola, jedna od četiri u Šibeniku, izgrađena je u 16. stoljeću radi obrane od turske najezde s mora na ulazu u šibenski kanal Sv. Ante. Jedinstvena je to građevina sazidana prema nacrtima mletačkog vojnog graditelja Michelea Sammichellea i jedna je od najjačih fortifikacijskih utvrda na Jadranu. Zadarski gradski bedemi u dužini od tri kilometra koje je u 16. stoljeću podigla Mletačka republika za obranu od Turaka, dio su obrambenog sustava koji omeđuje zadarski Poluotok. Šibenska tvrđava sv. Nikole i zadarska fortifikacija, upisani su na popis svjetske baštine UNESCO-a u sklopu nominacije 'Obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća', uz Bergamo, Peschiera del Garda i Palmanovu u Italiji, te Kotor u Crnoj Gori.

Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe (2017.)

Bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit (Hajdučki i Rožanski kukovi) te 2031,87 hektara šume na lokacijama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u Nacionalnom parku Paklenica na popis svjestke baštine UNESCO-a upisane su u okviru zajedničke nominacije devet zemalja 'Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe', tijekom 41. zasjedanja UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu, održanog od 2. do 12. srpnja u Krakowu u Poljskoj.

Nematerijalna baština

Nematerijalna baština po svojoj definiciji predstavlja običaje, vjerovanja, znanja, vještine, pojave duhovnog stvaralaštva koja se prenose predajom, a društva, grupe ili pojedinci prepoznaju ju kao svoju baštinu, a manifestira se osobito kroz: jezik, dijalekte, govore i toponimiku te usmenu predaju ili izričaje; folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, mitologije; tradicijska umijeća i obrte; znanje i vještine vezane uz prirodu i svemir; kulturološke prostore gdje se tradicionalne pučke vrijednosti sreću u povećanoj mjeri te mjesta gdje su se pričale priče, održavali sajmovi, svetkovine ili godišnje procesije.

Republika Hrvatska ratificirala je među prvima u svijetu UNESCO-ovu Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine i u lipnju 2008. postala članicom Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine pri UNESCO-u.

Prema UNESCO-ovoj Konvenciji za zaštitu nematerijalne kulturne baštine uspostavljena su dva popisa: Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva te Popis nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Hrvatska je uspostavila i vlastiti Popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.

 Na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva upisana su sljedeća hrvatska dobra nematerijalne kulturne baštine: dubrovačka Festa Sv. Vlaha, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji proljetni ophod „Kraljice“ (Ljelje) iz Gorjana, procesija „Za križen“ na otoku Hvaru, godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva i  čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar, Lepoglava), Sinjska alka - viteški turnir u Sinju i Medičarski obrt s područja sjeverne Hrvatske, Glazbeni izričaj ojkanje ( na Popisu ugrožene nematerijalne kulturne baštine), bećarac iz Slavonije, Baranje i Srijema, nijemo kolo Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje, mediteranska prehrana (zajedno sa Španjolskom, Ciprom, Grčkom, Italijom, Marokom i Portugalom).

Na sjednici Međuvladinog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu održanoj u Adis Abebi, Etiopija, od 28. studenoga do 2. prosinca 2016. godine, Republika Hrvatska upisala je u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta projekt Očuvanje nematerijalne baštine Rovinja kroz Ekomuzej Batana.

Podvodna baština

Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru proglašen je UNESCO-ovim Centrom II. kategorije, čime mu se omogućuje obrazovanje na području konzerviranja i restauriranja podvodnih nalaza te razvijanje međunarodne suradnje u tom području kulturne baštine.

Kulturna raznolikost

Hrvatska je postala članica Međuvladinog odbora za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja UNESCO-a za razdoblje 2017 – 2020, tijekom šestog zasjedanja Konferencije zemalja članica Konvencije za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja (2005), koje je održano  od 12. do 15. lipnja 2017.

Poticanje umjetničkog stvaralaštva i autorskih prava stvaraoca i izvođača

 UNESCO je 1980. godine donio Preporuku o statusu umjetnika, koja do danas ostaje najrelevantniji međunarodni tekst vezan uz položaj umjetnika. Sama Preporuka sadrži odredbe kojima se države potiču na promicanje samog poziva umjetnika, njihove izobrazbe, socijalnog položaja, zapošljavanja, radnih i životnih uvjeta, strukovnih organizacija, itd.

Interkulturni dijalog

Bitan preduvjet za stvaranje društvenog zajedništva, pomirenja među narodima i mira među nacijama je razmjena i dijalog među civilizacijama, kulturama i narodima, temeljeni na međusobnom razumijevanju i poštivanju te jednakom dostojanstvu svih kultura.

Ovu inicijativu pokrenuli su Ujedinjeni narodi u sklopu globalne inicijative Savez civilizacija. Unutar šireg okvira interkulturnog dijaloga koji obuhvaća i međureligijski dijalog, poseban naglasak stavlja se na primjere dobre prakse za poticanje kulturnog pluralizma i inicijative koje ističu ulogu kulture, koja može biti sredstvom pomirenja u ratnim i poslijeratnim situacijama putem kulturne baštine, kao i zajedničkog prostora za razmjenu kroz svoj program Putovi dijaloga.

Kulturni turizam

Koncept kulturnog turizma danas je prepoznat kao jedan od najperspektivnijih u planiranju razvitka područja s velikim kulturnim i prirodnim potencijalima, a u tome posebno mjesto zauzimaju dobra na Popisu svjetske baštine. Stoga je pravilno upravljanje i iskorištavanje kulturnih i prirodnih resursa, važnosti koju turizam ima u povijesnim gradovima, kao i svijest o potrebi zaštite baštine općenito, jedno od najvažnijih pri planiranju razvitka na takvim područjima.

III. Prirodne znanosti

Na programskom području prirodnih znanosti obuhvaćaju se teme koje se odnose na temeljne i inženjerske znanosti, znanstvene politike te ekološke znanosti. Poseban naglasak daje se problematici odnosa okoliša i upravljanja prirodnim pojavama, održivom razvoju, pitanju pitkih voda, problematici voda i njihovih pridruženih ekosustava, obalnom području i malim otocima.

Dokument Srednjoročne strategije 2014. - 2021. na programskom području prirodnih i tehničkih znanosti usredotočuje se na osnaživanje znanosti, tehnologija te sustava inovacija i politika za iskorjenjivanje siromaštva i postizanje održivog razvoja na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini, kao i promicanje znanstvene suradnje o kritičnim izazovima održivog razvoja.

Važni međuvladini interdisciplinarni programi u području prirodnih znanosti:

Čovjek i biosfera (Man and Biosphere - MAB) razvija bazu za očuvanje biološke raznolikosti, te unapređenje odnosa između ljudi i okoliša u cijelom svijetu. Promicanjem očuvanja bio-raznolikosti ovaj program je u nadolazećem razdoblju usredotočen na nove pristupe za podržavanje održivog razvitka;

 Na 24. Zasjedanju Međunarodnog koordinacijskog vijeća Programa „Čovjek i biosfera“ UNESCO je proglasio Prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav, zajedničku nominaciju Republika Hrvatske i Mađarske. Prekogranični rezervat biosfere proteže se uzduž rijeka Mure, Drave i Dunava, odijeljenih jarcima za prevenciju poplava. Rezervat biosfere je značajan za poučavanje o različitim pristupima u upravljanju poplavama.

Međunarodni hidrološki program (International Hydrological Programme - IHP) ima za cilj hidrološka istraživanja u promjenjivom okolišu, upravljanje vodama u svrhu održivog razvitka te obrazovanje, usavršavanje i prijenos znanja. Međunarodni hidrološki program provodi projekt zaštite i održivog korištenje podzemnih voda i vodosnika Krškog sustava, DIKTAS, u kojem RH sudjeluje s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom.

Međunarodni program geoloških znanosti (International Geoscience Programme - IGCP) je interdisciplinarni istraživački program koji u mnoštvu geoloških problema od globalnog značaja osigurava geolozima multinacionalnu platformu za razmjenu znanja i metodologija. Ciljevi su: poznavanje globalnih čimbenika u okolišu u cilju poboljšanja uvjeta čovjekova života, razvijanje učinkovitih metoda za iznalaženje prirodnih izvora energije i mineralnih sirovina, povećanje saznanja o geološkim procesima, usavršavanje metodologije i tehnike provedbe geoloških projekata.

Međuvladina oceanografska komisija (International Oceanographic Commission – IOC)  predlaže i koordinira međunarodne znanstvene programe za istraživanje oceana i mora, osobito one usmjerene na stručno usavršavanje i unapređenje obrazovanja na tom području.

IV. Društvene i humanističke znanosti

Svrha programa društvenih i humanističkih znanosti je širenje postojećih znanja i daljnji razvoj znanosti općenito. U tom smislu, jedan od prioriteta Organizacije jest poboljšanje statusa znanstvenog obrazovanja u svijetu te unapređenje međunarodne suradnje u okviru znanstvenih istraživanja. Okosnica rada programskog područja društvenih i humanističkih znanosti uključuje praćenje društvenih promjena, iznalaženje rješenja za probleme urbanog razvoja, pitanja multikulturalizma, problematiku vezanu uz pitanja etike u znanosti i tehnologiji, bioetike, ljudskog genoma, filozofije, promicanja ljudskih prava, demokratskih principa i tolerancije.

Dokument Srednjoročne strategije 2014. - 2021. na programskom području društvenih i humanističkih znanosti usredotočuje se na poticanje inkluzivnog socijalnog razvoja, promicanja interkulturnog dijaloga i približavanja kultura.

 Poseban naglasak daje se aktivnostima u znanstvenim programima:

Međunarodni odbor za bioetiku (International Bioethics Committee) – IBC je savjetodavno tijelo sastavljeno od 36 neovisnih stručnjaka koji prate napredak u znanosti i njezine primjene kako bi se osiguralo poštivanje ljudskog dostojanstva i slobode. Zadatci IBC-a su: promicanje promišljanja o etičkim i pravnim pitanjima koja postavljaju istraživanja u prirodnim znanostima i njihovim programima; poticanje razmjena ideja i informacija; poticanje radnji kako bi se pojačala svijest javnosti , stručnih skupina, javnih i privatnih donositelja odluka o bioetici; suradnja s međunarodnim vladinim i nevladinim organizacijama koja se odnosi na pitanja postavljena u području bioetike kao i suradnja s nacionalnim i regionalnim odborima; pridonijeti širenju načela utvrđenih UNESCO-ovom Deklaracijom na području bioetike.

Svjetsko povjerenstvo o etici znanstvenoga znanja i tehnologiji (World Commission on the Ethics of Scientific Knowledge and Technology) - COMEST je savjetodavno tijelo koje se sastoji od osamnaest vodećih znanstvenika iz znanstvenih, pravnih, filozofskih, kulturnih i političkih disciplina iz raznih krajeva svijeta. Imenuje ih glavni/a ravnatelj/ica UNESCO-a u osobnom svojstvu, zajedno s jedanaest članova koji zastupaju UNESCO-ove međunarodne znanstvene programe i globalne znanstvene zajednice po službenoj dužnosti. Povjerenstvo je ovlašteno da formulira etička načela koja bi moglo dati donositeljima odluka s kriterijima koji se protežu izvan ekonomskih promišljanja. COMEST pokriva nekoliko područja: etika zaštite okoliša s klimatskim promjenama, biološka raznolikost, voda i sprječavanje katastrofa, etika nanotehnologije, etička pitanja koja se odnose na tehnologije informacijskog društva, etika u znanosti, pitanja ravnopravnosti u etici znanosti i tehnologiji.

V. Komunikacije i informacije

Osnovne smjernice rada programskog područja komunikacija i informacija uključuju poticanje slobodnog protoka informacija riječju i/ili slikom, jačanje infrastrukture usavršavanja stručnjaka zemalja u razvitku i onih država članica koje u cilju uspostavljanja demokratskog poretka prolaze kroz razdoblje društvenih promjena, te pitanja slobode izražavanja u informatičkom društvu, infoetike i razvoja komunikacija općenito.

Sve brži tehnološki razvitak podrazumijeva dvostruku zadaću UNESCO-a na ovom području: s jedne osiguranje pristupa tehnološkim dostignućima, a s druge razmišljanja o značaju i primjeni tehnološkog napretka na području odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture i komunikacija.

Dokument Srednjoročne strategije 2014. - 2021. na programskom području komunikacija i informacija usredotočuje se na promicanje slobode izražavanja, razvoja medija i univerzalnog pristupa informacijama i znanju.

 Najveći programi u ovom segmentu UNESCO-ova djelovanja su:

Informacije za sve (Information for All - IFAP) koji je platforma za međunarodne smjernice diskusija na temu očuvanja informacija i univerzalnog pristupa istima, uključivanja svih slojeva u globalno informacijsko društvo.

U području zaštite dragocjenih zbirki i dokumenata važan je program Sjećanje svijeta (Memory of the World)  koji je UNESCO pokrenuo 1991. godine s ciljem očuvanja i upoznavanja s rijetkim i ugroženim djelima pisane kulturne baštine od univerzalnog značaja, zalaže se za zaštitu vrijednih knjiga u bibliotekama i arhivima te na taj način služi također očuvanju povijesne kulturne baštine, kao na primjer dokumenata na papiru, mikrofilmova, tonskih snimaka i filmova, a posebno ugroženih i jedinstvenih zbirki.

Međunarodni program za razvoj komunikacija (International Programme for the Development of Communication - IPDC) promiče slobodu, neovisnost i pluralizam medija, poglavito u zemljama u razvoju te tranziciji. Kroz razvoj medija pomaže jačanju analitičkih sposobnosti ljudi i njihovog učešća u demokratskoj vlasti.

 

Članstvo RH u programskim i radnim tijelima UNESCO-a

Hrvatska je postala članica Međuvladinog odbora za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja UNESCO-a za razdoblje 2017 – 2020, tijekom šestog zasjedanja Konferencije zemalja članica Konvencije za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja (2005), koje je održano  od 12. do 15. lipnja 2017.

Hrvatska je bila u UNESCO-vom Odboru za svjetsku baštinu u periodu od 2013. do 2017. godine. Odbor za svjetsku baštinu UNESCO-a prema Konvenciji za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine ima ulogu: poticati zemlje članice na zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava, razmatra nominirana dobra za upis na Popis svjetske baštine, raspravlja izrađivanje planova upravljanja i programa izvješćivanja o zaštiti područja svjetske baštine. Također određuje korištenje sredstava Fonda za svjetsku baštinu i dodjeljuje financijska sredstva na zahtjev zemalja članica. Donosi konačnu odluku o upisu dobara na Popis svjetske baštine UNESCO-a, pregledava izvješća o stanju dobara uvrštenih na navedeni Popis te odlučuje o brisanju dobara s istog.

 Republika Hrvatska je svojim radom u Odboru  doprinijela očuvanju i zaštiti već upisanih dobara na Popisu, prepoznavanju novih i iznimnih dobara koja tek trebaju biti upisana na Popis, poticanju prekogranične suradnje te promicanju ujednačenog Popisa svjetske baštine. Rad nakon izlaska iz Odbora za svjetsku baštinu, RH će nastaviti djelovanjem u okviru Radne skupine Odbora za kulturnu baštinu tijekom 2018. godine.  

Međuvladin odbor za zaštitu dobara u slučaju oružanog sukoba (Intergovernmental Committee for the Protection of Cultural Heritage in the Event of Armed Conflict) nadgleda implementaciju Drugog protokola Haške konvencije i upravljanje sustavom za povećanu zaštitu.

Međuvladin odbor za fizičko obrazovanje i šport – CIGEPS (Intergovernmental Committee for Physical Education and Sport) promiče ulogu i značaj sporta i njegovo uključivanje u javne politike. Kroz sudjelovanje predstavnika vlade i sporta promiče značaj sporta i tjelesnog odgoja na međunarodnoj razini.

Međuvladino vijeće Međunarodnog programa za razvoj komunikacija – IPDC (Intergovernmental Council of International Programme for the Development of Communication) promiče slobodu, neovisnost i pluralizam medija, poglavito u zemljama u razvoju te tranziciji.

Odbor za međunarodnu razmjenu oceanografskih podataka – IODE (International Oceanographic Data and Information Exchange) bavi se unapređenjem istraživanja mora, eksploatacije i razvoja razmjenom oceanografskih podataka i informacija među zemljama članicama.

Međuvladina oceanografska komisija – IOC (Intergovernnmental Oceanographic Commission) predlaže i koordinira međunarodne znanstvene programe za istraživanje oceana i mora, osobito one usmjerene na stručno usavršavanje i unapređenje obrazovanja na tom području.

Znanstveno i tehničko savjetodavno tijelo Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine (The scientific and Technical Advisory Body of the Convention on the Protection of the Underwater Cultural Heritage) je savjetodavno tijelo zemalja članica u pitanjima znanstvene i tehničke prirode u provođenju Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine.

 

Republika Hrvatska je postala članicom organizacije 1. lipnja 1992.

STALNO PREDSTAVNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE PRI UNESCO-u, zajedno s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova  te Nacionalnim povjerenstvom za UNESCO zastupa hrvatska stajališta u sektorima obrazovanja, kulture, prirodnih i društvenih znanosti, komunikacija i informiranja.

 

NJ.E. g. Filip Vučak, veleposlanik, stalni predstavnik Republike Hrvatske pri UNESCO-u

Gđa Martina Borovac Pečarević, II. tajnik

Adresa:

UNESCO sjedište, Ured M 3.43 – 3.44; 1, rue Miollis, 75015 Paris 

Tel.: + 33(0) 1 43 06 12 97; + 33 (0) 1 53 70 02 76

 

Pravni instrumenti

Važan dio rada UNESCO-a odnosi se na izradu međunarodnih pravnih instrumenata - konvencija, deklaracija i preporuka (Pravni instrumenti u području kulture: Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, Konvencija o načinima zabrane i sprječavanja ilegalnog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva nad kulturnim dobrima, Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine, Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Konvencija za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja).

 

Hrvatska je ratificirala sljedeće UNESCO-ve Konvencije:

  • Svjetska (Univerzalna) konvencija o autorskom pravu s dodatnim protokolima. Ženeva, 6. rujna 1952.
  • Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Hag, 14. svibnja 1954.
  • Protokol u vezi sa zabranom izvoza kulturnih dobara s okupiranih teritorija. Hag, 14. svibnja 1954.
  • Konvencija protiv diskriminacije u prosvjeti. Pariz, 14. prosinca 1960
  • Konvencija o mjerama zabrane i sprečavanja nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Pariz, 14. studeni 1970.
  • Konvencija o priznavanju visokoškolskih studija, diploma i stupnjeva u arapskim i europskim državama na Mediteranu. Nica, 17. prosinca 1976.
  • Svjetska (Univerzalna) konvencija o autorskom pravu s prilozima, izmijenjena u Parizu 24. srpnja 1971.
  • Konvencija o priznavanju visokoškolskih studija, diploma i stupnjeva u državama područja Europe. Pariz, 21. prosinca 1979.
  • Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Pariz, 16. studenog 1972.
  • Konvencija o močvarama od međunarodnog značaja naročito kao staništa ptica močvarica. Ramsar, Iran, 2. veljače 1971.
  • Sporazum za olakšanje međunarodnog prometa vizualnog i auditivnog materijala prosvjetnog, znanstvenog i kulturnog karaktera, New York, 15. srpnja 1949.
  • Sporazum o uvozu predmeta prosvjetnog, znanstvenog i kulturnog karaktera, New York, 22. studenog 1950. prirode,
  • Konvencija o distribuciji signala za prijenos programa preko satelita (Satelitska konvencija). Bruxelles, 21. svibnja 1974.
  • Protokol uz Sporazum o uvozu predmeta prosvjetnog, znanstvenog ili kulturnog karaktera , Nairobi, 26. studenog 1976.
  • Konvencija za zaštitu proizvođača fonograma od neodobrenog umnožavanja njihovih fonograma (Fonogramska konvencija). Ženeva. 29. listopada 1971.
  • Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija). Rim, 26. listopada 1961.
  • Konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području Europe. Lisabon, 11. travnja 1997.
  • Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine. Pariz, 2. studeni 2001.
  • Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Pariz, 17. listopada 2003.
  • Drugi Protokol uz Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Hag, 26. ožujka 1999.
  • Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja. Pariz, 20. listopada 2005.
  • Međunarodna konvencija protiv dopinga u športu. Pariz, 19. listopada 2005

 

Hrvatska je bila članica sljedećih Odbora:

  • Odbor za svjetsku baštinu (WHC)
  • Međuvladin odbor međunarodnog hidrološkog programa (IHP)
  • Međuvladin odbor za promicanje povrata kulturnih dobara u zemlju podrijetla ili njihovu restituciju u slučaju nezakonitog prometa (1970.)
  • Međuvladin odbor Međunarodnog programa za razvoj komunikacija
  • Međuvladin odbor za bioetiku
  • Međuvladin odbor za tjelesnu kulturu i sport (CIGEPS)
  • Međuvladin odbor Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine (2003.)
  • Međuvladin odbor Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja (2005)
  • Znanstveno i tehničko vijeće država stranaka Konvencije za zaštitu podvodne kulturne baštine (2001.)
  • Odbor država stranaka Drugog protokola Konvencije iz Haga (1954)
  • Odbor za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba
  • Izvršno vijeće Međuvladine oceanografske komisije (IOC)

 

  • Hrvatska je od 1. siječnja do 1. srpnja 2017. predsjedala II. elektoralnom skupinom.
  • Hrvatska je bila jedna od potpredsjednica Međuvladinog sastanka Deklaracije o etičkim načelima u odnosu na klimatske promjene (27-30. lipnja 2017.)

 

Nacionalna povjerenstva povezuju vladina i nevladina tijela na područjima obrazovanja, znanosti, kulture i komunikacija s djelovanjem Organizacije, te pomažu pri provedbi mnogih inicijativa kao na primjer izrada studija i ekspertiza, unaprjeđivanju i podjeli znanja, razmjeni i distribuciji informacija. Uloga, zadaci i međusobni odnosi između nacionalnih povjerenstava, država članica i UNESCO-a utvrđeni su Poveljom o nacionalnim povjerenstvima iz 1978. godine. Članove povjerenstva za UNESCO čine predstavnici obrazovnih, znanstvenih i kulturnih zajednica, parlamentarci, predstavnici nevladinih udruga, akademske i poslovne zajednice. Važan segment rada svakog nacionalnog povjerenstva je i suradnja s drugim nacionalnim povjerenstvima država članica.

Predsjednik Hrvatskog povjerenstva za UNESCO je akademik Radoslav Tomić,  dok je Rut Carek glavna tajnica i voditeljica Službe za UNESCO Ministarstva kulture RH.

Kontakt: Služba za UNESCO,  Ministarstvo kulture RH,  Runjaninova 2, 10000 Zagreb

unesco@min-kulture.hr

Copyright (c) 1997.- 2018. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH Sva prava pridržana